ŽIVOT UZ GRANICU; ŽIVOT PR GRANICO

Živim u blizini granice sa Slovenijom, u Brodu na Kupi. To je lijepo turističko mjesto.

U Brodu na Kupi ima mnogo šume i raznih voćaka. U njemu se nalazi i OŠ Frana Krste Frankopana koju ja pohađam. U našoj školi imamo Učeničku zadrugu Bobovac koja na županijskom natjecanju redovito osvaja  prva mjesta, a ove smo godine sudjelovali na državnom natjecanju. Imamo preko četrdeset voćaka, većinom jabuka te nešto krušaka. Od tih jabuka u sklopu Zadruge radimo sve domaće  delikatese i slastice.

Dvorac Zrinskih je sada uređen i obnovljen u Brodu na Kupi. U njemu se nalazi mnoštvo izložaka divljih i riječnih životinja. Granicu sa Slovenijom predstavlja rijeka Kupa u kojoj je najzastupljenija riba pastrva. Uz rijeku Kupu postoje i druge rijeke: Kupica, Bjelica i Curak.

Imamo i pekaru, dvije trgovine, dvije gostionice, poštu, veliko igralište, hotel, ambulantu, Dom kulture, državnu granicu, kanu, rafting, groblje ŠSK Kupa, a u Brodu živi 150 stanovnika. Nemamo samo disko i kino no imamo prekrasnu prirodu i čist zrak. U veću kupovinu idemo u Delnice koje su od Broda udaljene 12 kilometara. Oko Broda na Kupi ima još manjih ljupkih mjesta poput Gučeg Sela, Turki, Gašparci itd.

Volim svoje mjesto Brod na Kupi i život u njemu ne bih mijenjao za život ni u jednoj svjetskoj metropoli.

                                                                       Josip Muhvić, 6.razred

V mijste kirmo živem zjove se Turke. Turke su majhno i tiho sjeo. V Turkh je maju ledi, ali priroda jen lepa zatu ko ima pounu raznih drv i raznh ževali. Pr Turken tječe rejka Koupa kira je granica s Republikom Slovenijom.

Život pr granice je zanivljiv. Ako čemo prejt v Slovenijo treba nam kluč od rampe. Aku grimo k bake v Stare Trg moramo jemet se dokumente. Zato je dobro jemet putovnico pri sjebi. Kat se po lejte koupamo, sa obzirom da živemo pr granice kirkrat pride policija. Moj prijatel Alex i ja imamo dost denarjoh da počastimo policijo sa pico. Po kirkrat ih vejmo nagovorit da se z nami koupajo. Tu je jako zabavno zatu ko skačemo z mjosta. Nakon tejga grim v joštarijo po nekaj osvježavajuče i po štiri Cockte.

Sve v svemu život pr granici je jako zanivliv i ima več prednost nego man.  Jes nebe jemeo rad živeu osim u mojen Turkeh!

                                                                      

                                                                                              Željko Štimac, 7. razred

SJEĆANJE NA VUKOVAR

Zapamtite Vukovar!

I ove smo se godine prisjetili kobnog 18.11. dana kada je prije 21 godinu pao grad heroja – grad Vukovar. Slomio se pod rukom srpskih postrojbi. Kobne rane nastale u tim teškim danima Vukovar pamti i osjeća i danas. Na svu sreću mi smo djeca koja nisu osjetila rat, ali o strahotama rata čuli smo od roditelja, učitelja i raznih medija. Priča o Vukovaru svih rastuži i ne mogu zamisliti kako je bilo teško djeci u to vrijeme. Mi smo u školi napravili plakat za Vukovar  jer želimo svima poručiti: ZAPAMTITE VUKOVAR!!

DJEČJI TJEDAN

Tata, pusti  me u školu!

Dječji smo tjedan obilježili u prvom tjednu listopada. Nizom aktivnosti djeca su upoznata s dječjim pravima, ali i s dužnostima. Na satovima tjelesno – zdravstvene kulture učenici su birali svoje igre. Sa svim učenicima provedena je aktivnosti pisanja poruka odraslima. Priključili su nam se i klinci iz igraonice sa svojom tetom koji su svoje poruke odraslima  prikazali crtežima. Sve  zanimljive poruke i crteže izložili smo u holu škole. Bilo je jako zanimljivih poruka. Svi su prolazeći pokraj panoa s porukama zastajali čitajući ih, ali i  razmišljajući o tome što nam djeca žele  poručiti.  

Neke  od  poruka : 

Tata, pusti  me u školu!

Želim  da  moji  roditelji  budu  pristojni.

Nemojte  se  svađati  između  sebe  i  vrijeđati  jedni  druge.

Mama  i tata, igrajte  se  sa  mnom.

Želim  da  se  odrasli  lijepo  ponašaju  prema  djeci.

poruke odraslima

razredna pravila

MEĐUNARODNI DAN BIJELOG ŠTAPA

Sljepoća

15. listopada obilježava se Međunarodni dan bijelog štapa.

Bijeli štap je pomagalo u kretanju za slijepe ljude. Mi smo u našoj školi obilježili taj dan 26. listopada u petak na satu razrednog odjela.

Pedagoginja škole Ingrid Šimičić pripremila je radionicu za nas učenike od 5. do 8. razreda u učionici hrvatskog jezika. Osim nas učenika na satu su bili i naši učitelji i razrednici. Pedagoginja nam je na početku postavljala pitanja o sljepoći i o tome kako žive slijepi ljudi. Zatim su neki učenici koji su se sami javili pokušali hodati zavezanih očiju uz pomoć bijelog štapa koji je napravio naš domar škole. Nama je to bilo zabavno, a učenici koji su odglumili slijepu osobu osjećali su se zbunjeno, usamljeno i nespretno su se kretali. Čuli smo i priče o uspješnim slijepim ljudima od kojih je jedan učitelj povijesti u školi. I na kraju su  neki učenici dobrovoljci, zavezanih očiju izvlačili razne predmete iz kutije da bi uz pomoć dodira, mirisa i zvuka mogli prepoznati o kojem se predmetu radi.

Sat je bio neobičan i drugačiji od ostalih satova u školi.

Dobili smo neka nova znanja o sljepoći i slijepim ljudima. Uvidjeli da bez obzira na hendikep koji čovjek ima uz upornost i trud može postati uspješan i sretan. Shvatili smo koliko je tim ljudima  teško i koliko mi trebamo biti sretni jer vidimo i jer smo zdravi.

Pokušali smo osjetiti težinu sljepoće kroz kretanje i njihov doživljaj svijeta. Koliko je zapravo tužno ne vidjeti sve ljepote prirode, svoga prijatelja i mamu.

Drago mi je da smo imali takav sat koji nas je podsjetio koliko je važno biti zdrav.

Učenici 7. razreda