Posao
školskog pedagoga je vrlo šarolik i kako se u literaturi kaže pedagog je
kartica za sve. Radi se papirnati dio
posla, rad s roditeljima, učiteljima i djecom, drugim riječima pokrivaju se svi
segmenti života i rada u školi. Ja trebam biti upoznata sa svim onim što se događa
jer tek tada možeš do kraja radit posao kako treba i kako se od tebe očekuje.
Što možete reći o našoj školi? Po čemu je ona drugačija od drugih škola u
kojima ste radili?
To
je treća škola u kojoj radim u Gorskom kotaru. Ona je zapravo vrlo slična
drugim školama, a opet drugačija jer je manja od nekakvih gradskih škola.
Posebna je i prepoznatljiva po priznanjima koji se vide na zidovima škole jer
je zadruga Bobovac vrlo aktivna i vrlo uspješna. Zatim okoliš škole, koji se
svojom ljepotom ističe od okoliša drugih škola, u kojem su djeca vrlo aktivna
kao i učitelji jer se brinu o njemu. Znači, svi koji živimo u ovoj školi veoma
smo ekološki osviješteni i čestim radnim akcijama neformalno se družimo, bolje
upoznajemo i zajedničkim snagama doprinosimo školi i zajednici. A, definitivno,
ova mi je škola najposebnija po učenicima.
Volite li rad s učenicima?
Pa,
zapravo volim. To mi je totalni izazov zato što kad radiš papirnati dio posla
papir te ne može uvrijediti, ne može te
usrećit, razočarati. S učenicima je to uvijek neko novo iskustvo, nešto što te
tjera da drugačije radiš, da ih upoznaš, zbližiš se s njima, da postanete
suradnici. Tako da je to u svakom
slučaju izazov.
Jesu li vas kada učenici naljutili?
Pa
jesu, naljutili su me. Mi odrasli također imamo osjećaje, dobre i loše, tako da
sam osjećala i doživjela ljutnju. Učenici tzv. buntovnici krše pravila i
nekakvu ravnotežu života u školi i to me ljuti jer je njihov način neprimjeren.
Često bi sve bilo lakše da koriste one četiri lijepe riječi: molim, izvoli, hvala i oprosti.
Možete li usporediti sebe kao
učenicu i učenike danas?
U
vrijeme, kada sam bila učenica osnovna škole, meni i mnogim učenicima tada nije
padalo napamet da se ponašamo kao neka djeca u današnjim školama npr. ne poštujemo
učitelje, otvoreno pitamo o nekim stvarima koje su nama bile skoro pa
zabranjene u ono vrijeme. Također se promijenio odnos između roditelja i
učitelja koji je puno prisniji i direktniji i u razgovoru i u pristupu. Moram
priznati da su se mnoge stvari promijenile i što se više ide ka nekakvoj
otvorenosti prema djeci i što se više govori o pravima djece, to su se izgubile
neke obaveze, neka pristojna distanca potrebna u ovom odnosu.
Što mislite o kazni kao odgojnoj mjeri?
Kazna
kao riječ veoma ružno zvuči pa kad ja kao pedagog kažem da jesam za kaznu netko
me može krivo shvatiti. Osobno jesam za kaznu zato što ni odrasli ni djeca ne
mogu živjeti bez nekakvih sankcija i posljedica, pa tako niti kada se krše pravila,
ne poštuju obaveze, dogovori itd. Teško je djecu koja nemaju vođeni odgoj i
smjernice privolit na dogovor i poštivanje toga. Negdje se stvarno trebaju
poduzeti određene akcije, posljedice i sankcije da bi to djelovalo i da bi
dijete i pod takvim pritiskom, nažalost, shvatilo da je ipak život sa pravilima
puno uredniji.
Imate li hobi?
Imam
hobi, a to je izrada nakita od starih, neiskorištenih materijala, košulja,
marama i sl. dugmića, kamenčića, perlica koje se ne koriste. Od toga izrađujem
nekakav nakit, a u planu su mi i torbice.
I za kraj...
Ovo
je bila prva godina adaptacije. Brzo je prošla. Osjećam da sam prihvaćena što
mi je jako bitno. Kolektiv je odličan, djeca su draga, bez obzira na ranije
spomenutu ljutnju, i želim da mi svaka godina bude još bolja i lakša. Sigurna
sam da će tako i biti.
Pamela Jurić, 6.